Surinam

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Republika Surinam
Nizozemski:Republiek Suriname
Sranantongo:Repoliku fu Sranan
Zastava Grb
Geslo: Justitia – Pietas – Fides
(sh. Pravda – Pobožnost – Vjernost)
Državna himna: "God zij met ons Suriname"
Glavni grad
i najveći grad		Paramaribo
5°50′0″N, 55°10′0″W
Službeni jezici nizozemski jezik
Vlada Unitarna republika neovisna o parlamentu
 -  Predsjednik Chan Santokhi
 -  Potpredsjednik Ronnie Brunswijk
Zakonodavno tijelo Narodna skupština
Nezavisnost
 -  Konstitutivna kraljevina 15. prosinca 1954. 
 -  Nezavisnost 25. studenog 1975. 
Površina
 -  Ukupno 163.821 km2 (90.)
 -  Voda (%) 1.1%
Stanovništvo
 -  Procjena za 2023.  616.500[1][α 1] (170.)
 -  Gustoća 3.9/km2 (231.)
BDP (PPP) procjena za 2022.
 -  Ukupno $10.707 mlrd.
 -  Per capita $17,350
BDP (nominalni) procjena za 2022.
 -  Ukupno $3.011 mlrd. 
 -  Per capita $3.011 
HDI ▲ 0.738
visok • 97.
Valuta surinamski dolar (SRD)
Vremenska zona SRT (UTC-3)
Format datuma dd-mm-gggg
Pozivni broj +597
Web domena .sr

Surinam, službeno Republika Surinam (nizozemski: Republiek Suriname; sranantongo: Repoliku fu Sranan), država na sjeveroistočnoj obali Atlantika koja se nalazi u Južnoj Americi. Na istoku graniči s Francuskom Gijanom, na zapadu s Gvajanom, a na jugu s Brazilom dok na sjeveru izlazi na Atlantski ocean. S ukupnom površinom od 163,821 km2, Surinam je najmanja suverena država u Južnoj Americi; sva ostala manja i slabije naseljena područja nisu suverene države već prekomorski posjedi europskih zemalja.

U Surinamu živi otprilike 616.500 ljudi,[1] većinom potomaka robova iz Afrike i Azije koji su dovedeni u zemlju za vrijeme Nizozemskog Imperija i Republike. Većina stanovništva živi uz sjevernu obalu i oko glavnog i najvećeg grada, Paramariba. Sa tek 3.9 stanovnika po km2, Surinam je jedna od najrjeđe naseljenih država na svijetu.

Smješten tek malo sjevernije od ekvatora, Surinam ima tropsku klimu kojom dominiraju kišne šume. Izrazita pošumljenost jako je važna u surinamskim naporima po pitanju ublažavanja klimatskih promjena i održavanja nulte stope emisije stalkeničkih plinova, što je Surinam postigao još 2014. godine, otkad to konstantno održava.[5] Iako ima relativno visok HDI, Surinam je zemlja u razvoju te njegovo gospodarstvo značajno ovisi o njegovim bogatim prirodnim resursima, konkretno boksitu, zlatu, nafti i poljoprivrednim dobrima.

Povijesni izvori potvrđuju da je Surinam bio naseljen već oko četvrtog tisućljeća prije nove ere, kada su na tom teritoriju živjela različita domorodački narodi, među kojima se ističu narodi Arawak, Galibi i Oyana. Europljani su došli u XVI. vijeku, a Nizozemci su kontrolu nad Surinanom uspostavili do kraja XVII. vijeka. Tijekom kolonijalnog perioda, Surinam je bio bogat izvor šećera, koji je iskorišten zahvaljujući plantažnoj ekonomiji koju su održavali afrički robovi, a nakon ukidanja ropstva 1863. godine i najamni radnici (indentura) iz Azije, primarno iz Britanske Indije i Nizozemskih Istočnih Indija.

Godine 1954., Surinam je postao konstitutivna kraljevina u sklopu Kraljevine Nizozemske. Dana 25. studenog 1975. godine, Surinam je službeno napustio nizozemsku monarhiju i postao nezavisna država. Za razliku od Indonezije, koja je svoju nezavisnost izborila ratom, nezavisnost Surinama bila je posljedica inicijative tadašnje lijeve vlade Joopa den Uyla. Ipak, Surinam i nakon nezavisnosti održava bliske političke, gospodarske i kulturne odnose s Nizozemskom.

Surinam se u kulturološkom smislu smatra karipskom državom te je član Karipske zajednice (CARICOM). Također, Surinam je jedina država izvan Europe u kojoj je nizozemski jezik službeni i dominantan u svakodnevnoj uporabi.[6] Prema istraživanju Unije za nizozemski jezik, oko 60% Surinamaca govori nizozemskim kao materinjim jezikom.[7] S druge strane, sranantongo, kreolski jezik temeljen na engleskom, raširen je te se koristi kao lingua franca.

Etimologija[uredi | uredi kod]

Korijen suvremenog imena Surinama vjerojatno vuče porijeklo od jednog od domorodačkih plemena, Surinen, koji su naseljavali područje suvremenog Surinama prije dolaska Europljana; nazivom "Surinen" su pripadnici tog naroda nazivali sami sebe.[8] Najraniji europski izvori navode kako je se rijeka na čijim su obalama građena kolonijalna naselja nazivala Shurinama (Lawrence Kemys u djelu Relation of the Second Voyage to Guiana), Surinamo (izvještaj nizozemskih pomoraca iz 1589.) i Surrenant (izvještaj nizozemskog bilježnika iz 1617. godine).[9] Prvi britanski doseljenici koji su 1630. godine na tom području formirali naselje Marshall's Creek uz rijeku preuzeli su taj naziv i preinačili ga u sadašnji oblik Surinam.[10] Drugi nazivi prisutni kroz historiju bili su Sername (nizozemski moreplovac David Pieterszoon de Vries koristi taj naziv 1634. godine), Soronama (španjolski rukopis iz 1640.), Serrinam te Surrinam (oba engleska naziva).[9] Ime zemlje u srpskohrvatski jezik došlo je upravo preko engleskog jezika.

U izvornom nizozemskom izgovoru ime države se izgovara kao [ˌsyriˈnaːmə].

Historija[uredi | uredi kod]

Glavni članak: Historija Surinama

Prva domorodačka naselja u Surinamu datiraju iz oko 3,000. pne. Najveće pleme među domorodačkim stanovništvom bili su Arawaci, nomadsko pleme koje je živjelo uz obale i preživljavalo od lova i ribarstva. Oni su bili prvi poznati stanovnici ovog područja. Galibi su također nastanili navedeno područje te su obrzo pokorili Arawake zahvaljujući svojim superiornijim plovidbenim vještinama. Uz ove dvije velike etničke skupine, koje su nastanjivale obale i okolne savane, manja plemena koja su u pretkolonijalnom periodu živjela na području današnjeg Surinama bila su Akurio, Trió, Warrau i Wayana.

Kolonijalni period[uredi | uredi kod]

Glavni članci: Surinam (engleska kolonija) i Surinam (nizozemska kolonija)

Kako su Amerike Europljanima bile nepoznate sve do kraja XV. vijeka, Surinam je sve do XVI. vijeka bio lišen europske prisutnosti; tek su u tom periodu francuski, engleski i španjolski istraživači poćeli pristizati na područje Surinama. Stoljeće kasnije, nizozemski i engleski zemljoposjednici započeli su s uspostavom plantaža na plodnom području Surinama. Najstarija kolonija na području Surinama bila je engleska kolonija po imenu Marshall's Creek, koja se nalazila na obali rijeke Surinam.[10] Nakon toga, od 1650. do 1667. godine postojala je kratkotrajna engleska kolonija koja je nosila ime Surinam. U tom je periodu došlo do sukoba oko Surinama između Engleza i Nizozemaca, a potonji su 1667. godine u sklopu Sporazuma iz Brede, kojim je zaključen Drugi anglo-nizozemski rat, ispregovarali zadržavanje posjeda nad plodnom kolonijom Surinam, dok su Englezi zauzvrat dobili Novi Amstedram, sjedište bivše kolonije Nove Nizozemske. Nedugo zatim, 1683. godine, u Amsterdamu je osnovano Društvo za Surinam, koje je poveljom dobilo pravo na upravljanje kolonijom i obvezu njezine obrane. Plantažeri su se mahom oslanjali na robove iz Afrike u smislu radne snage, a brutalnost surinamskih gospodara bila je pretjerana čak i za to doba;[11] historičar C. R. Boxer napisao je kako je "ljudska nehumanost prema drugom čovjeku praktički dosegla svoj vrhunac u Surinamu",[12] što je bio razlog čestih bijegova robova s plantaža. Batavska Republika nacionalizirala je, godine 1795., Društvo te je Surinam od tog trenutka bio pod direktnom kontrolom nizozemske države, osim dva kratka perioda britanske uprave (od 1799. do 1802. te od 1804. do 1816.).

Maronsko selo uz rijeku Surinam, 1955. godina.

Odbjegli robovi bježali su na područja kišnih šuma u kojima su živjela domorodačka plemena te su se integrirali s njima, a kolektivno su nazvani Maroni. S vremenom se u tom periodu oblikovao niz manjih zasebnih plemena među kojima se ističu Saramaka, Paramaka, Ndyuka (Aukan), Kwinti, Aluku (Boni) i Matawai. Maroni su u ovom periodu često napadali plantaže kako bi regrutirali nove suradnike i otimali žene, ali i u svrhu krađe hrane ili oružja. Ponekad su u napadima ubijali i plantažere i njihove obitelji, a kolonizatori su gradili utvrde koje su bile toliko značajne da su se pojavljivale na mapama iz tog doba.[13] Kako bi zaustavili stalne sukobe, kolonizatori su u XVIII. vijeku sklopili mirovne sporazume s nekoliko maronskih plemena, priznajući njihovu autonomiju i dajući im pravo na trgovinu. Ovi se događaji mogu sagledati i u kontekstu ukidanja ropstva na teritoriju Surinama, što je proces koji je aktivno proveden u XIX. vijeku. Nakon Američkog građanskog rata, predsjednik Abraham Lincoln kratko je pregovarao s Nizozemcima o mogućnosti naseljavanja oslobođenih američkih robova koji su htjeli napustiti Sjedinjene Države u Surinam, ali ta je ideja propala 1864. godine,[14] iako je bila važan korak u procesu ukidanja ropstva u Surinamu. Naime, Nizozemska je 1863. godine, dok je trajao građanski rat, formalno ukinula ropstvo u Surinamu, međutim proces je bio postepen jer su oslobođeni robovi morali još 10 (prijelaznih) godina raditi na plantažama za minimalne nadnice, što je bio oblik kompenzacije njihovim bivšim vlasnicima. Nakon proteka tih 10 godina, većina oslobođenika napustila je plantaže i preselila se u Paramaribo, glavni grad kolonije. Drugi su, pak, kupili plantaže na kojima su bili radili, a dio onih koji su ostali bez naknade jer im bivši vlasnici nisu plaćali stekli su stvarna prava nad plantažama kao oblik kompenzacije, čime su bivši vlasnici izbjegli dugovanja prema svojim bivšim robovima.[15]

Kako je surinamsko gospodarstvo ovisilo o plantažama, Nizozemska se po ukidanju ropstva našla u problemima po pitanju radne snage tako da je došlo do uvoza radne snage, isprva iz Nizozemskih Istočnih Indija i Indije (što je bio dio dogovora s Britancima, koji su tada vladali Indijom), a kasnije i iz Kine i s Bliskog istoka. Ovaj je proces doprinio činjenici da Surinam, unatoč malom broju stanovnika, ima jednu od etnički najraznovrsnijih populacija na svijetu.[16][17]

Dekolonizacija[uredi | uredi kod]

Iako je Nizozemska okupirana od strane Trećeg Reicha, Surinam nije bio pod nacističkom upravom već pod upravom Nizozemske vlade u egzilu sa sjedištem u Londonu. Ta je vlada 23. studenog 1941. godine sklopila sporazum sa Sjedinjenim Državama prema kojem su Amerikanci poslali 2,000 svojih trupa u Surinam kako bi zaštitili rudnike boksita koje su koristili Saveznici u Drugom svjetskom ratu.[18][19] Sljedeće godine, Nizozemska je vlada u egzilu počela razmatrati odnose sa svojim kolijama u kontekstu poslijeratnog perioda.[20] Međutim, promjene su tekle sporo i Surinam je tek 1954. godine stekao status konstitutivne države u sklopu Kraljevine Nizozemske, zajedno s Nizozemskom i Nizozemskim Antilima. U ovom je spletu odnosa Nizozemska zadržala kontrolu nad obranom i vanjskim poslovima Surinama. Godine 1974., surinamska vlada koju je predvodila Surinamska nacionalna stranka započela je pregovore s Nizozemskom o sticanju pune nezavisnosti, koja je odobrena 25. studenog 1975. godine. Ipak, situacija u zemlji nije bila najbolja tako da je u prvom desetljeću nezavisnosti surinamsko gospodarstvo uvelike preživljavalo od strane pomoći koju je slala Nizozemska.

Nezavisnost[uredi | uredi kod]

S lijeva na desno, Henck Arron, Beatrix od Nizozemske i Johan Ferrier u Paramaribu, 25. studenog 1975. godine.

Prvi predsjednik nezavisnog Surinama postao je bivši guverner Johan Ferrier, dok je tadašnji vođa Nacionalne stranke, Henck Arron, postao prvi premijer. U godinama koje su prethodile punoj nezavisnosti, gotovo trećina stanovnika Surinama emigrirala je u Nizozemsku, vjerujući da će situacija u nazavisnom Surinamu biti mnogo gora nego dok je država bila dio Kraljevine Nizozemske. No, nedugo nakon nezavisnosti, surinamska politika upala je probleme etničke polariziranosti i korupcije, pri čemu je vladajuća Nacionalna stranka koristila nizozemsku financijsku pomoć u stranačke svrhe, a optužena je i da je varala na izborima 1977. godine, na kojima je Arron osvojio novi mandat. To je dovelo do još veće emigracije surinamskih stanovnika u Nizozemsku.[21][22][23]

Arronova vlada svrgnuta je 25. veljače 1980. godine u vojnom udaru na čijem je čelu bio Dési Bouterse,[6] ali ni to nije donijelo stabilnost, s obzirom na činjenicu da su oponenti unutar vojske pokušali izvesti protuudare u travnju 1980. godine (na čelu je bio Fred Ormskerk),[24] kolovozu 1980. godine (na čelu su bili socijalisti),[25] ožujku 1981. godine (na čelu je bio Wilfred Hawker) i ožujku 1982. godine (na čelu je bio Surendre Rambocus). Nakon četvrtog neuspjelog protuudara, Bouterseov režim postrožio je diktaturu. Prvi je stradao Hawker, koji je sumarno pogubljen nakon pokušaja bijega tijekom četvrtog protuudara, a onda je 7. prosinca 1982. godine država uhapsila 13 uglednih građana koji su javno kritizirali diktaturu te je u naredna tri dana došlo do tragedije u kojoj je država pogubila sve uhapšene građene, zajedno s organizatorima protuudara.[26]

Nemiri su se nastavili i 1986. godine, kada je započeo brutalni građanski rat između vlade i Marona koje je predvodio Ronnie Brunswijk. Rat je trajao sve do početka 1990-ih godina i značajno je oslabio Bouterseovu vlast, a doveo je i do egzodusa više od 10,000 surinamskih Marona u susjednu Francusku Gvajanu tokom 1980-ih godina.[27] Država je 1987. godine organizirala nove izbore, a Narodna je skupština usvojila novi Ustav, koji je Bouterseu oomogućio ostanak na ćelu vojske, čime je, de facto, ostao i na čelu države (iako formalno više nije bio na vlasti). Nezadovoljan radom vlade, Bouterse je 1990. godine telefonski smijenio sve ministre u događaji koji je danas poznat pod nazivom Telefonski puč. Nakon izbora 1991., Bouterseova vlast počela je slabiti. Godine 1999., Nizozemska ga je in absentia osudila na zatvorsku kaznu temeljem optužnice za krijumčarenje droge, ali Surinam ga nikada nije izručio.[28] Iste godine, u zemlji izbijaju veliki prosvjedi.

Dana 19. srpnja 2010. godine, Bouterse se vratio na vlast tako što je izabran za predsjednika na izborima.[29] Iako je prije izbora protiv njega i još 24 osobe podignuta optužnica za Decembarska ubojstva iz 1982. godine, parlament je 2012. godine izmijenio zakon o amnestiji i tako spasio Boutersea, koji je 2015. godine izabran za novi mandat.[30] Ipak, godine 2019., sud ga je osudio na 20 godina zatvora, a on je ubrzo nakon toga najavio svoju političku mirovinu.[31] Naslijedio ga je Chan Santokhi.

Geografija[uredi | uredi kod]

Glavni članak: Geografija Surinama
Topografska karta Surinama sa spornim područjima.

Republika Surinam nalazi se u sjeveroistočnom dijelu južnoameričkog kontinenta i u cijelosti leži na području Gvajanske visoravni. S ukupnom površinom od 163,821 km², Surinam je teritorijalno najmanja suverena država na kontinentu, a teritorijalno su manje jedino Francuska Gijana i Falklandski otoci, koji pripadaju Francuskoj, odnodno Ujedinjenom Kraljevstvu. Po površini, Surinam se nalazi na ukupno 90. mjestu u svijetu (računajući samo nezavisne države). Kopneni dio zemlje zauzima oko 156,000 km², dok oko 7,820 km² čine vodene površine (oko 1.1% od ukupne površine zemlje). Najveći dio zemlje nalazi se na području između 1° i 6° sjeverne geografske širine i 54° i 58° zapadne geografske dužine. Geografsko središte zemlje nalazi se na koordinatama 4°00′N 56°00′W.

Surinam dijeli granicu sa ukupno tri države, a ukupna dužina državnih granica je 1,703 km. Najduža je zapadna granica s Republikom Gvajanom i njena dužina je oko 600 km; na jugu je granica sa Brazilom (dužina granice je 593 km), a na istoku s Francuskom, odnosno sa njenim prekomorskim departmanom Francuskom Gijanom (dužina 510 km). Na sjeveru, Surinam izlazi na obale Atlantskog oceana, a dužina njegove obale je 386 km. U sastavu Surinama nalaze se i teritorijalne vode na udaljenosti od 12 nautičkih milja od obale (22,2 km), dok se ekskluzivna ekonomska zona proteže do 200 nautičkih milja od obale (370,4 km), sukladno pravilima međunarodnog prava.

Jutarnja magla uz obale rijeke Coppename, jedne od najvažnijih rijeka u Surinamu.

Jugozapadni dio Gvajane, odnosno jugozapadni dio Surinama, područje poznato kao oblast Tigri (oko 15,000 km²), predmet je teritorijalnog spora između te dvije države koji datira još od 1840. godine. Područje je od 1969. godine pod de facto kontrolom Republike Gvajane, iako ga de iure vlasti Surinama smatraju sastavnim dijelom te zemlje. Spor oko pomorske granice s Gvajanom riješen je na Međunarodnom sudu za arbitražu u skladu s Konvencijom Ujedinjenih nacija o pravu mora, koju su obje zemlje potpisale, 20. rujna 2007. godine.[32][33] Predmet spora je i jugoistočni dio granice s Francuskom Gijanom.

Geologija i reljef[uredi | uredi kod]

Dva najvažnija planinska lanca su Bakhuisgebergte i Van Asch Van Wijck; Julianatop najviša je planina u zemlji sa visinom od 1,286 m iznad morske razine. Zemlja je smještena u sklopu Gvajanskog štita te se može, okrivno, podijeliti na dvije velike geografske regije. Sjeverni, nizinski priobalni dio (otprilike iznad linije Albina-Paranam-Wageningen) urbaniziran je i većina populacije Surinama živi upravo tu. Južni dio sastoji se od tropskih kišnih šuma i reijtko naseljenih savana duž granice s Brazilom. S druge strane, zemlja se može podijeliti na šest kopnenih ekoregija: Gvajanske visoravni i šume, Gvajanske vlažne šume, močvarne šume Paramariba, Tepuis, Gvajanska savana i Gvajanske šume mangrova.[34] Šume zauzimaju ukupno 90.2% ukupne površine, po čemu je Surinam rekorder u svijetu.

Klima[uredi | uredi kod]

Surinam je smješten između drugog i petog stupnja sjeverno od ekvatora, shodno čemu ima izrazito toplu tropsku klimu i temperature ne variraju puno tijekom godine. Godina ima dvije kišne sezone, od travnja do kolovoza i od studenog do veljače. Takođe ima i dvije suhe sezone, od kolovoza do studenog i od veljače do travnja. Klimatske promjene doprinose ekstremnijim vremenskim uvjetima i češćim klimatskim ekstremima.

Ekologija i zaštićena područja[uredi | uredi kod]

Kožasta kornjača (Dermochelys coriacea) u blizini Galibija, Surinam.

Zbog razvnovrsnosti staništa i temperatura, Surinam se smatra zemljom s izrazito visokim stupnjem biodiverziteta. Godine 2013., 16 međunarodnih znanstvenika istraživalo je ekosustav Surinama u periodu od tri tjedna te su uspjeli katalogizirati 1,378 različitih vrsta, od kojih su šezdeset (među kojima je 6 vrsta žaba, jedna zmija i 11 riba) ranije bile nepoznate. Prema podacima iz 2009. godine, u Surinamu žive 192 različite vrste sisavaca, 715 vrsta ptica, 175 vrsta reptila, 102 vrste vodozemaca, 360 vrsta morskih riba i 318 vrsta slatkovodnih riba, uz oko 5,100 vrsta biljaka.[35] Zakonska regulativa vezana uz zaštitu okoliša izvorno datira iz 1954. godine, a sastoji se od Zakona o zaštiti prirode,[36] koji regulira zaštićena područja, te Zakona o igrama,[37] koji regulira lov divljih vrsta; među vrstama koje su apsolutno zaštićene u Surinamu su divovski mravojed, crvenoliki majmun pauk, ocelot, jaguar, divlji pas i gvajanski dupin. Surinam je poznat i po tome što želve liježu svoja jaja na obalama te zemlje.

Iako ima cijeli niz zaštićenih područja, Surinam, zanimljivo, nema nijedan nacionalni park. Ima jedanaest rezervata prirode, jedan park prirode i četiri posebna zaštićena područja. Najvažniji je svakako Rezervat prirode centralnog Surinama, koji se proteže na 1,592,000 hektara i od 2000. godine nalazi se na UNESCO-vom popisu Svjetske baštine.

Politika[uredi | uredi kod]

Glavni članak: Politika Surinama
Zgrada Narodne skupštine
u Paramaribu
Chan Santokhi je od 2020. godine aktualni Predsjednik Surinama

Prema Ustavu iz 1987. godine, Surinam je republika bazirana na predstavničkoj demokraciji. Zakonodavna vlast povjerena je jednodomnoj Narodnoj skupštini, koja broji 51 zastupnika. Zastupnici se biraju na izborima, a mandat im traje pet godina. Funkcije premijera nema, tako da je Narodna skupština zadužena za izbor Predsjednika, koji je ujedno i nositelj izvršne vlasti u zemlji.

Izbor predsjednika može imati dvije etape. Prva etapa je izbor u Narodnoj skupštini, gdje predsjednički kandidat mora dobiti dvotrećinsku podršku zastupnika kako bi bio izabran. Ukoliko to nije moguće, dolazi do formiranja Skupštine naroda, koji sačinjavaju zastupnici Narodne skupštine te svi regionalni i općinski zastupnici izabrani na posljednjim izborima. Skupština naroda tada bira predsjednika običnom većinom.

Predsjednik je, kao čelnik izvršne vlasti, ujedno i predsjednik vlade, odnosno kabineta, koji se sastoji od 16 ministara. Uz predsjednika, na petogodišnji se mandat istovremeno bira i potpredsjednik, no on se uvijek izabire običnom većinom. Zanimljivo je kako ne postoji ustavni mehanizam smjene predsjednika neovisno o okolnostima, osim u slučaju ostavke ili smrti.

Najviše tijelo sudbene vlasti je Visoki sud pravde Surinama, koji figurira kao vrhovni sud u zemlji. Vrhovni sud pravde nadzire rad nižih sudova. Suce Visokog suda pravde imenuje predsjednik na doživotni mandat, nakon savjetovanja s Narodnom skupštinom, Državnosavjetničkim vijećem i Nacionalnom udrugom privatnih advokata.

Administrativna podjela[uredi | uredi kod]

Glavni članak: Distrikti Surinama
Distrikti Surinama
Distrikt Sjedište Distrikt Sjedište
Brokopondo Brokopondo Para Onverwacht
Commewijne Nieuw Amsterdam Paramaribo Paramaribo
Coronie Totness Saramacca Groningen
Marowijne Albina Sipaliwini Nema sjedišta
Nickerie Nieuw Nickerie Wanica Lelydorp

Surinam je administrativno podijeljen na distrikte (niz. distrikten), koji u sadašnjim granicama postoje od 1980. godine. Administrativnu podjelu zemlje na manje samoupravne jedinice prvi su uveli Nizozemci, a prvi službeni akt kojim je zemlja podijeljena na osam regija i dva okruga donesen je 8. listopada 1834. godine. Tijekom 1927. godine izvršena je rekonstrukcija administrativnog aparata i zemlja je podijeljena na sedam okruga. U narednim godina, sa većim ili manjim modifikacijama, mijenjali su se raspored i granice okruga, a u sadašnjem obliku postoje od 1980. godine.[38] Na čelu svakog okruga nalazi se komesar, kog na tu funkciju imenuje direktno predsjednik republike.

Svaki okrug je dalje podeljen na općine ili resorte (niz. ressorten), administrativne jedinice trećeg stupnja koje odgovaraju općinama. Svaki resort sastoji se od glavnog naselja i nekoliko manjih obližnjih naselja. Na čelu svakog resorta nalazi se vijeće, čiji se članovi biraju na direktnim izborima na mandat od pet godina. Cjelokupni teritorij Surinama danas je podijeljen na šezdeset i dva resorta.[39][40]

Distrikti Surinama[41]
Distrikt Sjedište Površina (km2) Populacija Gustoća
Brokopondo Brokopondo
7,364
15,909
2.1
Commewijne Nieuw Amsterdam
2,353
31,420
13.3
Coronie Totness
3,902
3,391
0.9
Marowijne Albina
4,627
18,294
3.9
Nickerie Nieuw Nickerie
5,353
34,233
6.4
Para Onverwacht
5,393
24,700
4.6
Paramaribo Paramaribo
182
240,924
1323.8
Saramacca Groningen
3,636
17,480
4.8
Sipaliwini Nema sjedišta
130,567
37,065
0.3
Wanica Lelydorp
443
118,222
266.9

Stanovništvo[uredi | uredi kod]

Glavni članak: Demografija Surinama
Populacija Surinama
kroz historiju
GodinaPop.±%
1921.107.723—    
1950.198.668+84.4%
1964.324.211+63.2%
1972.379.607+17.1%
1980.354.860−6.5%
2004.492.464+38.8%
2012.541.638+10.0%
2016.558.368+3.1%
2023.616.500+10.4%
Izvor:[42]

Prema procjeni Ujedinjenih nacija iz 2022. godine, Surinam broji oko 618,040 stanovnika,[43][44] što je značajno povećanje u odnosu na 541,638 stanovnika, koliko je bilo na popisu iz 2012. godine.[45] Glavna odlika surinamske populacije je izrazita heterogenost, koja za posljedicu ima to da ne postoji dominantna etnička skupina. Ovo je posljedica stoljeća nizozemske kolonijalne uprave te brojnih migracija iz cijeloga svijeta vezanih uz rad. Etnički sastav Surinama izrazito je šarolik sa preko dvadeset etničkih skupina, među kojima su najzastupljeniji su Bhojpuri Hindusi, u Surinamu nazivani imenom Sranami ili Sarnami; njih je gotovo 28% u ukupnoj populaciji. Druga velika zajednica su Maroni, koji se u Surinamu sastoje od šest lokalnih plemenskih skupina, to su: Saramacca (24,000), Matawai (1,000), i Kwinti (200) na središnjem jugu i Ndjuka, Paramacca i Aluku na jugoistoku, sa 36,000 pripardnika (2005). Surinamski Moruni porijeklom su s Jamajke, a njihovo ime nastalo je od riječi "cimmarron", što znači "divlji" ili "neukroćeni". Veliku skupinu čine i Karipski Javanci, muslimani po vjeroispovijesti, a ima ih 59,000, te još 1,900 u susjednoj Francuskoj Gijani. Značajnu grupu čini i kreolski narod Sranan s oko 112,000 pripadnika (2005), koji govore jezikom sranantongo, a potomci su robova iz Afrike. Narod Sranan danas pak većinski živi u Nizozemskoj (197,000). Afro-Gvajanci čiji je dom Gvajana u Surinamu broje 54,000 pripadnika, a po vjeroispovijesti su predominantno kršćani. Ostali narodi znatno su malobrojniji, a to su: Kantonski Han Kinezi (5,300), Hakka Kinezi (7,300), Indonežani (15,000), Hmong (1,800), Levantinci (ili Levantinski Arapi) (500); Sirijski Arapi (500), Englezi (900), Židovi (200), porijeklom su iz Nizozemske, i Portugalci (300). Domorodačko stanovništvo pripada grupama Arawaka i Kariba, a to su: Akuriyó (40); Apalai (500), Arawak (2,100), Galibi (2,600), Tiriyo (800), Warrau (400) i Oyana (600).

Jezici[uredi | uredi kod]

Nizozemski jezik jedini je službenik jezik u Surinamu te je jedini jezik koji se koristi u obrazovanju, upravi, biznisu i medijima.[6] Preko 60% stanovništva Surinama govori nizozemski kao prvi jezik, dok oko 20%-30% populacije koristi nizozemski kao drugi jezik.[46] Surinam je tako uz Gvajanu, gdje se govori engleski jezik, jedina zemlja u Južna Americi koja nema romanski jezik kao službeni jezik; također, to je jedna od samo tri zemlje u kojima je nizozemski službeni jezik, uz Belgiju i Nizozemsku. Nadalje, Surinam je tako jedina zemlja u Amerikama u kojoj većina populacije koristi nizozemski kao prvi jezik (nizemski karipski posjedi predominantno govore drugim jezicima). Od 2004. godine, Surinam je član Unije za nizozemski jezik.[47] Od 2009. godine, "surinamski nizozemski" službeno je priznat kao varijanta nizozemskog jezika.[48] Jedini dijelovi Surinama u kojima nizozemski jezik nije predominantan su dijelovi distrikata Brokopondo i Sipaliwini.[49]

Što se otstalih jezika tiče, u Surinamu se govori oko 14 lokalnih jezika. Najzastupljeniji među njima svakako je sranantongo, kreolski jezik baziran na engleskome, a koji se uglavnom koristi kao vernakular u svakodnevnom poslovanju i govoru. Sranantongo se s nizozemskim smatra najvažnijim i najvećim jezikom u Surinamu.[50] Sarnamski hindi, koji je kombinacija awadhija i bodžpurija, treći je najzastupljeniji jezik u Surinamu, a govore ga uglavnom potomci useljenika iz Britanske Indije. Potomci Javanaca koji su se doseljavali zbog posla danas govore javanskim. U zemlji se govori i šest maronskih jezika, među kojima su saramaka, aukan, aluku, paramaka, matawai i kwinti, te cijela serija indijanskih jezika, ali su oni zastupljeni tek lokalno. Stari kineski imigranti donijeli su sa sobom hakka i kantonski, dok noviji valovi imigranata govore mandarinski. U pograničnim područjima s puno migranata govore se i engleski, francuski, španjolski i portugalski jezici.

Religija[uredi | uredi kod]

U Surinamu zbog velikog broja etničkih skupina ne postoji glavna religija. Prema posljednjim podacima s popisa stanovništva, 40.7 posto stanovništva u Surinamu su kršćani, uključujući rimokatolike i nekoliko protestantskih skupina.[51] Hinduista ima 19.9 %, muslimana 13.5%, pripadnika autohtonih religija 3.3 %, 15% stanovništva tvrdi da ne znaju svoju vjeru, 4.4 % nisu vjernici, a 2.5% nije specificiralo svoju vjeru.

Autohtona vjerovanja prakticiraju Indijanci i afrički doseljenici Maroni. Indijanci koji se nalaze uglavnom u unutrašnjosti, te u manjoj mjeri u obalnim područjima, prakticiraju šamanizam. Indijanci i Marooni izjašnjavaju se kršćanima, ali često istovremeno prakticiraju autohtone vjerske običaje, sa potvrdom svojih kršćanskih crkvenih vođa.

U Surinamu živi oko 1,550 Židova, manji broj Bahá'ía i Budista, te još nekoliko manjih vjerskih skupina.[52]

Ustav jamči slobodu vjeroispovijesti, a Vlada općenito poštuje to pravo u praksi. Američka Vlada u svom izvješću iz 2007. godine navodi da u Surinamu nema društvenim zloporaba ili diskriminacije na temelju vjerskog uvjerenja ili prakse.

Urbanizacija[uredi | uredi kod]

Iako Surinam ima gradova, ne može se reći da se radi o visoko urbaniziranoj zemlji. Urbani centar je Paramaribo, ujedno i glavni grad države, u kojem živi gotovo polovica ukupne populacije Surinama i koji ima više stanovnika nego sljedećih devet gradova zajedno; većina urbane populacije Surinama stanuje u Paramaribu. Većina ostalih gradskih i općinskih središta nalaze se unutar metropolitanskog područja Paramariba ili uz gusto naseljeno obalno područje. Najveći gradovi u Surinamu su:


Najveći gradovi u Surinamu
geonames.org
Poredak Grad Pop.
Paramaribo
Paramaribo
Lelydorp
Lelydorp 		1 Paramaribo Paramaribo 223,757 Nieuw Nickerie
Nieuw Nickerie
Meerzorg
Meerzorg
2 Lelydorp Wanica 18,223
3 Nieuw Nickerie Nickerie 13,143
4 Meerzorg Commewijne 12,405
5 Moengo Marowijne 7,074
6 Nieuw Amsterdam Commewijne 4,935
7 Mariënburg Commewijne 4,427
8 Wageningen Nickerie 4,145
9 Albina Marowijne 3,985
10 Groningen Saramacca 3,216


Gospodarstvo[uredi | uredi kod]

Glavni članak: Ekonomija Surinama
Glavni trgovinski partneri
Surinama za 2013. godinu[6]
Izvoz Uvoz
 Sjedinjene Države
26.1%
  Sjedinjene Države
25.8%
 Belgija
17.6%
  Nizozemska
15.8%
 UAE
12.1%
  Kina
9.8%
 Kanada
10.4%
  UAE
7.9%
 Gvajana
6.5%
  Antigva i Barbuda
7.3%
 Francuska
5.6%
  Nizozemski Antili
5.4%
 Barbados
4.7%
  Japan
4.2%

Nakon jačanja demokracije u zemlji poslije turbulentnih 1990-ih godina, surinamsko je gospodarstvo postepeno počelo jačati i sve manje ovisiti o nizozemskoj financiskoj pomoći. U tom je razdoblju značajan izvor prihoda dolazio od rudaernja boksita, ali to je razdoblje završilo, a zamijenili su ga zlato[53] i nafta,[54] koji su značajno doprinijeli jačanju ekonomske nezavisnosti Surinama. Poljoprivreda, koja se mahom bazira na riži i bananama, i dalje je ključan dio surinamske ekonomije, a ekoturizam također postaje sve značajniji izvor prihoda, posebice u kontekstu činjenice da netaknute kišne šume zauzimaju više od 93% teritorija Surinama (bez vodenih površina). Rezervat prirode centralnog Surinama, utemeljen 1998. godine s ciljem očuvanja surinamskih prirodnih dobara, od 2000. godine nalazi se na popisu UNESCO-ve Svjetske baštine.

Do 2016. godine, 70% prihoda od izvoza i 15% BDP-a otpadalo je na boksit, ali ti su se omjeri značajno promijenili. Ostali važni izvozni proizvodi su riža, banane i škampi, a u posljednje vrijeme raste izvoz zlata i nafte. Iako oko četvrtine stanovništva radi u poljoprivredi, surinamsko gospodarstvo jako ovisi o trgovini, a najvažniji trgovinski partneri su Nizozemska, Sjedinjene Države, Kanada i karipske države, mahom Trinidad i Tobago i otoci koji su bili dio bivših Nizozemskih Antila.[55]

Obrazovanje i nauka[uredi | uredi kod]

Glavni članak: Obrazovanje u Surinamu

Obrazovanje u Surinamu obvezno je do 12. godine života,[56] a prema podacima iz 2004. godine, stopa upisanih u škole iznosila je 94%.[57] Stupanj pismenosti prilično je visok, naročito među muškarcima.[57] Sustav osnovnog i srednjeg obrazvovanja podijeljen je na tri stupnja i provodi se kroz 13 razreda: šest razreda niže osnovne škole, četiri razreda više osnovne škole i tri razreda srednje škole. Na kraju osnovne škole, učenici polažu posebni ispit koji odlučuje hoće li dalje ići u bolju ili lošiju srednju školu. Na prelasku iz drugog u treći razred više osnovne škole, učenici se opredjeljuju za poslovne ili znanstvene predmete, što određuje fokus njihovog obrazovanja. Najvažnija visokoškolska ustanova u zemlji je Univerzitet Anton de Kom u Surinamu.

Kultura[uredi | uredi kod]

Glavni članci: Surinamska književnost, Surinamska muzika, i Surinamska kinematografija

Surinamska je kultura izrazito heterogena, što je posljedica niza unutrašnjih i vanjskih faktora, ali ponajviše cijele serije kulturoloških utjecaja koji su se kroz historiju miješali u zemlji. Tako su, osim autohtone kulture, u Surinamu jasno vidljivi utjecaji europske, afričke i azijske kulture. Surinamski Indijanci imali su svoju vlastitu kulturu koja je preživjela, mada u manjoj mjeri, stoljeća europske kolonizacije, ali i cijelu seriju valova migracije, ponajviše iz Azije. Od europskih utjecaja, najvažniji je svakako onaj nizozemski, koji je najvidljiviji na polju jezika, a u manjoj mjeri i britanski, jer je Surinam jedno vrijeme bio pod engleskom upravom. Po pitanju azijskih utjecaja, prevladavaju kulturološki utjecaji Indije, Indonezije i Kine, a koji se ogledaju kako u svjetovnim aspektima, tako i u religijskim; religijska struktura u Surinamu također je jako heterogena. Dio suvremene surimanske kulture nastao je i pod utjecajem doseljenika iz Afrike.

Surinamska književnost u svojoj pisanoj formi nastaje krajem XVIII. vijeka, kada je autohtono surinamsko stanovništvo počelo stvarati prva književna djela. Prije toga, usmena književnost igrala je ključnu ulogu u Surinamu te se i danas smatra jednim od temelja surinamske književnosti. Među značajnijim spisateljima su pjesnici Bernardo Ashetu, Michaël Slory, Johanna Schouten-Elsenhout i Bhai te autorica Marylin Simons. Glazba je kroz historiju primila mnogo više raznovrsnih utjecaja, a autohtoni žanrovi su kaseko, koji kombinira različite utjecaje s popularnim narodnim stilovima, Baithak Gana, koji su razvili indijski useljenici, te različiti oblici indo-karipske muzičke tradicije. Slično je i s plesom, koji također obiluje brojnim utjecajima, od autohtonih do tradicija koje su sa sobom donijeli useljenici.

Surinamska kinematogradija počinje se razvijati u drugoj polovici 1970-ih godina, kada je snimljen prvi surinamski film (u nizozemskoj koprodukciji), Wan Pipel (1976.), čiji je redatelj bio Pim de la Parra;[58] de la Parra je 1996. godine, kada se vratio u Surinam, osnovao i Surinamsku filmsku akademiju.[59] No, zbog manjka financijske potpore od strane države, surinamska je kinematografija slabo razvijena, a tijekom financijske krize iz 1990-ih godina, sva su kina u zemlji bila zatvorena.[60][61] Postepena obnova uslijedila je u XXI. vijeku, kada nastaje i prvi surinamski film za djecu, Sjommie (2003.), a ubrzo i još jedan de la Parrin film, Het geheim van de Saramacca rivier (2007.).

Sport[uredi | uredi kod]

Surinamski olimpijski odbor glavno je sportsko tijelo u zemlju, a najpopularniji sportovi su nogomet, košarka i odbojka. Nogomet je najpopularniji sport u zemlji, a cijela serija poznatih nizozemskih reprezentativaca ili je rođena u Surinamu ili je surinamskog porijekla; među njih spadaju Gerald Vanenburg, Ruud Gullit, Frank Rijkaard, Edgar Davids, Clarence Seedorf, Patrick Kluivert, Aron Winter, Georginio Wijnaldum, Virgil van Dijk i Jimmy Floyd Hasselbaink. Humphrey Mijnals, koji je 1999. godine izabran za surinamskog nogometaša stoljeća,[62] igrao je i za Surinam i za Nizozemsku, dok je André Kamperveen, kapetan surinamske reprezentacije iz 1940-ih godina, postao prvi surinamski nogometaš koji je igrao profesionalno u Nizozemskoj. Uz navedene, popularni sportovi su i kriket i badminton, a u zemlji se igraju i korfbol i viknensport.

Od individualnih ostvarenja, plivač Anthony Nesty ušao je u historiju kao prvi (i zasad jedini) osvajač olimpijske medalje za Surinam. Nesty je 1988. godine osvojio zlato na 100 metata leptir, a četiri godine kasnije i broncu u istoj disciplini.

Reference[uredi | uredi kod]

  1. ↑ 1,0 1,1 (nl)(en) „Algemeen Bureau voor de Statistiek in Suriname – Demografische data 2018-2021”. Pristupljeno 17. 10. 2023.  str. 3
  2. ↑ (en) „Suriname country profile”. BBC News. Pristupljeno 17. 10. 2023. 
  3. ↑ (en) „Suriname”. worlddata.info. Pristupljeno 17. 10. 2023. 
  4. ↑ (en) „Suriname”. CIA Factbook. Pristupljeno 17. 10. 2023. 
  5. ↑ „Suriname's climate promise, for a sustainable future”. UN News. 2020-01-31. Arhivirano iz originala na datum 2020-11-10. Pristupljeno 2020-11-09. 
  6. ↑ 6,0 6,1 6,2 6,3 „Suriname”. The World Factbook. Central Intelligence Agency. 2013. Pristupljeno 4 August 2013. 
  7. ↑ „Taalonderzoek in Nederland, Vlaanderen en Suriname (2005)”. taal:unie. Pristupljeno 17 September 2021. 
  8. ↑ "Suriname", The New Encyclopædia Britannica, Encyclopædia Britannica, Volume 5. Edition 15, Encyclopædia Britannica, (2002). pp. 547.
  9. ↑ 9,0 9,1 Oudschans Dentz, F. (1919–1920). „De Naam Suriname”. De West-Indische Gids 1st Jaarg (Tweede Deel): 13–17. DOI:10.1163/22134360-90001870. JSTOR 41847495. 
  10. ↑ 10,0 10,1 Baynes, Thomas Spencer (1888). Encyclopædia Britannica: A Dictionary of Arts, Sciences, and General Literature, Volume XI (Ninth Edition—Popular Reprint izd.). »In 1614, the states of Holland granted to any Dutch citizen a four years' monopoly of any harbour or place of commerce which he might discover in that region (Guiana). The first settlement, however, in Suriname (in 1630) was made by an Englishman, whose name is still preserved by Marshall's Creek.« 
  11. ↑ Streissguth, Tom (2009). Suriname in Pictures. Twenty-First Century Books. str. 23–. ISBN 978-1-57505-964-8. 
  12. ↑ Boxer, C.R. (1990). The Dutch Seaborne Empire. Penguin. str. 271–272. ISBN 978-0140136180. 
  13. ↑ Simon M. Mentelle, "Extract of the Dutch Map Representing the Colony of Surinam", c.1777, Digital World Library via Library of Congress. Retrieved 26 May 2013
  14. ↑ Douma, Michael J. (2015). „The Lincoln Administration's Negotiations to Colonize African Americans in Dutch Suriname”. Civil War History 61 (2): 111–137. DOI:10.1353/cwh.2015.0037. 
  15. ↑ „Suriname View Geschiedenis”. 30 July 2020. 
  16. ↑ „Suriname Country Profile”. BBC. 14 September 2012. 
  17. ↑ „Multicultural Netherlands”. UC Berkeley. 2010. Arhivirano iz originala na datum 23 July 2012. Pristupljeno 13 August 2012. 
  18. ↑ World War II Timeline. Faculty.virginia.edu. Retrieved 15 August 2012.
  19. ↑ „Tweede wereldoorlog” (nl). TRIS Online. Pristupljeno 6 January 2022. 
  20. ↑ Maurice Blessing (October 2013). „Wilhemina preekt de revolutie” (nl). Pristupljeno 6 January 2022. 
  21. ↑ Obituary "The Guardian", 24 January 2001.
  22. ↑ Vezzoli, Simona (November 2014). „The evolution of Surinamese emigration across and beyond independence: The role of origin and destination states” (PDF). IMI Working Papers Series. International Migration Institute (IMI), University of Oxford. DEMIG project paper 28. 
  23. ↑ „Foreign Relations, 1977–1980, Volume XXIII, Mexico, Cuba, and the Caribbean - Office of the Historian”. 
  24. ↑ Roger Janssen (1 January 2011). In Search of a Path: An Analysis of the Foreign Policy of Suriname from 1975 to 1991. BRILL. str. 60–. ISBN 978-90-04-25367-4. 
  25. ↑ Betty Sedoc-Dahlberg. „Refugees from Suriname”. Arhivirano iz originala na datum 13 April 2018. Pristupljeno 26 August 2016. 
  26. ↑ „Bouterse heeft Daal en Rambocus doodgeschoten”. Network Star Suriname, Paramaribo, Suriname. 23 March 2012. 
  27. ↑ „Panorama de la population immigrée en Guyane”. INSEE. Pristupljeno 2019-02-02. 
  28. ↑ Neilan, Terence (17 July 1999). „World Briefing”. The New York Times. Pristupljeno 1 May 2010. 
  29. ↑ Suriname ex-strongman Bouterse back in power, In: BBC News, 19 July 2010
  30. ↑ Suriname's Bouterse Secures Second Presidential Term, Voice of America News, 14 July 2015
  31. ↑ The Associated Press (2019-11-29). „Suriname President Convicted in 1982 Killings” (en-US). The New York Times. ISSN 0362-4331. Pristupljeno 2019-12-01. 
  32. ↑ Permanent Court of Arbitration – Guyana v. Suriname Arhivirano 8 February 2013 na Wayback Machine-u
  33. ↑ Award of the Tribunal Arhivirano 2 January 2011 na Wayback Machine-u. pca-cpa.org. Retrieved 15 August 2012.
  34. ↑ Dinerstein, Eric i dr.. (2017). „An Ecoregion-Based Approach to Protecting Half the Terrestrial Realm”. BioScience 67 (6): 534–545. DOI:10.1093/biosci/bix014. ISSN 0006-3568. PMC 5451287. PMID 28608869. 
  35. ↑ Environment Statistics of Suriname, 2014 (Dutch/ English), page 147.
  36. ↑ „Natuurbeschermingswet 1954 - De Nationale Assemblée”. www.dna.sr. 
  37. ↑ „Jachtwet 1954 - De Nationale Assemblée”. www.dna.sr. 
  38. ↑ „Districts of Suriname”. statoids.com. Pristupljeno 28. 2. 2018. 
  39. ↑ „Ressorts of Suriname”. www.statoids.com. Pristupljeno 28. 2. 2018. 
  40. ↑ „Definitieve Resultaten Achtste Algemene Volkstelling (Vol. I)”. ALGEMEEN BUREAU VOOR DE STATISTIEK - SURINAME. Arhivirano iz originala na datum 24. 9. 2015. Pristupljeno 28. 2. 2018. 
  41. ↑ „Suriname at GeoHive”. Geohive.com. Pristupljeno 13 July 2014. 
  42. ↑ „NATIONAL CENSUS REPORT SURINAME”. CARICOMSTATS. Arhivirano iz originala na datum 27 June 2017. Pristupljeno 27 July 2017. 
  43. ↑ „World Population Prospects - Population Division - United Nations”. population.un.org. Pristupljeno 2022-10-10. 
  44. ↑ „World Population Review”. 2022. Pristupljeno 26 December 2022. 
  45. ↑ „Census statistieken 2012”. Statistics-suriname.org. Arhivirano iz originala na datum 13 November 2014. Pristupljeno 13 July 2014. 
  46. ↑ „Het Nederlandse taalgebied” (nl). Nederlandse Taalunie. 2005. Pristupljeno 4 November 2008. 
  47. ↑ (nl) Nederlandse Taalunie. taalunieversum.org
  48. ↑ Prisma Woordenboek Surinaams Nederlands, edited by Renata de Bies, in cooperation with Willy Martin and Willy Smedts, ISBN 978-90-491-0054-4
  49. ↑ Algemeen Bureau voor de Statistiek. „Geselecteerde Census variabelen per district (Census-profiel)”. ABS. Arhivirano iz originala na datum 10 September 2008. Pristupljeno 24 July 2008. 
  50. ↑ Romero, Simon (23 March 2008). „In Babel of Tongues, Suriname Seeks Itself”. The New York Times. 
  51. ↑ Međunarodne vjerske slobode 2007.: Surinam. SAD Ured za demokraciju, ljudska prava i rad (14. rujna 2007.). Ovaj članak sadrži tekst iz ovog izvora, što je u javnoj domeni.
  52. ↑ „Nekada uspješna Židovska zajednica u Surinamu se bore za opstanak”. The Jewish News Weekly. Pristupljeno 17. listopada 2008. 
  53. ↑ cambior.com; Development of the Gross Rosebel Mine in Suriname.
  54. ↑ rigzone.com; Staatsolie Launches Tender for 3 Offshore Blocks (3 January 2006)
  55. ↑ „Suriname – Foreign trade”. Encyclopedia of the Nations. 2010. Pristupljeno 18 August 2012. 
  56. ↑ United Nations High Commissioner for Refugees. „The UN Refugee Agency”. Unhcr.org. Arhivirano iz originala na datum 10 May 2011. Pristupljeno 28 March 2010. 
  57. ↑ 57,0 57,1 „United Nations Development Programme”. Hdrstats.undp.org. Arhivirano iz originala na datum 18 August 2009. Pristupljeno 28 March 2010. 
  58. ↑ Rist 2014: str. XLIII
  59. ↑ Rist 2014: str. XLIX
  60. ↑ Vlam P.. „The Back Lot brings the magic of film to Suriname”. www.powerofculture.nl. Arhivirano iz originala na datum 4 August 2016. Pristupljeno 2022-02-12. 
  61. ↑ Martens, Emiel (December 7, 2015). „A Paradox in Caribbean Cinema?”. Imaginations. DOI:10.17742/IMAGE.CCN.6-2.8. Pristupljeno 12 February 2022. 
  62. ↑ „Het debuut van Humphrey Mijnals”. Olympisch Stadion. Arhivirano iz originala na datum 21 September 2013. 

Bilješke[uredi | uredi kod]

  1. ↑ Prema drugim izvorima, BBC News : 632.638 stanovnika;[2]; Worlddata: 618.040 stanovnika;[3] CIA Factbook: 639.759 stanovnika;[4].

Literatura[uredi | uredi kod]

  • Box, Ben, Footprint Focus Guide: Guyana, Guyane & Suriname, (Footprint Travel Guides, 2011)
  • Briggs, Philip, "Suriname, 2nd Ed.", (Bradt Guides, 2020)
  • Counter, S. Allen and David L. Evans, I Sought My Brother: An Afro-American Reunion, Cambridge: MIT Press, 1981
  • Dew, Edward M., The Trouble in Suriname, 1975–93, (Greenwood Press, 1994)
  • Gimlette, John, Wild Coast: Travels on South America's Untamed Edge (Profile Books, 2011)
  • Marchetti, S. (2014) (en). Black Girls: Migrant Domestic Workers and Colonial Legacies. Studies in Global Migration History. Leiden: BRILL. ISBN 978-9004276932. 
  • McCarthy Sr., Terrence J., A Journey into Another World: Sojourn in Suriname, (Wheatmark Inc., 2010)
  • Rist, P. H. (2014) (en). Historical Dictionary of South American Cinema. Historical Dictionaries of Literature and the Arts. Lanham, Maryland: Rowman and Littlefield. ISBN 978-0810880368. 
  • Westoll, Adam, Surinam, (Old Street Publishing, 2009)

Vanjske veze[uredi | uredi kod]

Vladine stranice

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Surinam&oldid=41677756