Taranto tarmė

Straipsnis iš Vikipedijos, laisvosios enciklopedijos.
Taranto tarmė
Tarantino
KalbamaItalija (Apulija)
Kalbančiųjų skaičius? mln.
Kilmėindoeuropiečių
 italikų
  romanų
   vakarų romanų
     neapoliečių
Oficialus statusas
Oficiali kalba-
Vikipedija Taranto tarmė

Taranto tarmė (savivardis dialètte tarandíne, it. dialetto tarantino) – italų kalbos tarmė. Paplitusi Pietų Italijoje, šiaurinėje ir centrinėje Apulijos dalyje, o labiausiai paplitusi Taranto mieste. Šia tarme kalba ir iš Taranto kilę italų imigrantai.

Istorija[redaguoti | redaguoti vikitekstą]

Bendravimas taranto kalba.

Taranto tarmė siekia senovės laikus, kai teritorijoje dominavo mesapiai.

Graikų kolonistai įkūrė Taranto miestą ir padarė didelę įtaką tiek žodynui, tiek morfosintaksei, todėl čia ilgam išliko labai savita tartis. Tarmėje aptinkama nemažai graikiškos kilmės žodžių.

Vėliau Taranto miestas tapo romėnų miestu, todėl atsirado daug liaudies lotynų kalbos žodžių.

Bizantijos ir lombardų laikotarpiais Taranto tarmėje pradėta dvibalsinti: trumpasis o pasikeitė į ue, o trumpasis e – į ie; be to, žodynas dar labiau praturtintas naujais žodžiais.

1071 m. normanai užkariavo Taranto miestą ir jo apylinkes. Svetimšaliai paveikė ir tarmę.

Iki 1400 m. poveikį darė ir angevinai, todėl dialektas buvo paveiktas prancūzų bei galų–italų kalbų.

1502 m. miestas atiteko Aragono karalystės valdovams ir buvo veikiamas katalonų kalbos.

1801 m. miestą valdė prancūzų kariuomenė, kuri paliko savo pėdsaką frankoprovansalų kalba.

Taranto miestas nuo seno buvo siejamas su Neapolio karalyste ir jos gyventojais, kurie kalbėjo neapoliečių kalba, kuri paaiškintų kai kuriuos žodžius, bendrus su neapolietiška tarme.

Pavyzdžiai[redaguoti | redaguoti vikitekstą]

Taranto tarmės versija ir, palyginimui, italų kalbos variantas.

'U 'Mbierne de Dande (Claudio De Cuia)[1]

'Mmienze ô camíne nuèstre de 'sta víte
ij' me scè 'cchiève jndr'a 'nu vòsch'uscúre
ca 'a drètta vije addáne havè' sparíte.

Ma ci l'à ddà cundáre le delúre
de 'stu vosche sarvagge e 'a strada stòrte
ca jndr'o penzière me crèsce 'a pavúre.

Ma è tand'amáre ch'è pêsce d'a morte;
ma pe' ccundáre 'u bbéne ca truvéve,
hagghia parlà' de quèdda mala sòrte.

Ije mo' nò ssacce accum'è ca m'acchiève,
tand'assunnáte stáve a qquèdda vanne
ca 'a vije veràce te scè' 'bbandunéve.

Doppe ch'havè' 'rreváte tremelànne
già 'ngocchie a lle fenéte de 'sta chiàne,
ch'angòre ô côre dè' mattáne e affanne,

vedíve 'u cièle tutte a mmane-a-mmane
ca s'ammandáve d'a luce d'u sole
ca 'nzignalèsce 'a strate a ogne crestiáne…

Inferno – Canto I (Dante Alighieri)

Nel mezzo del cammin di nostra vita
mi ritrovai per una selva oscura,
ché la diritta via era smarrita.

Ahi quanto a dir qual era è cosa dura
esta selva selvaggia e aspra e forte
che nel pensier rinova la paura!

Tant' è amara che poco è più morte;
ma per trattar del ben ch'i' vi trovai,
dirò de l'altre cose ch'i' v'ho scorte.

Io non so ben ridir com' i' v'intrai,
tant' era pien di sonno a quel punto
che la verace via abbandonai.

Ma poi ch'i' fui al piè d'un colle giunto,
là dove terminava quella valle
che m'avea di paura il cor compunto,

guardai in alto e vidi le sue spalle
vestite già de' raggi del pianeta
che mena dritto altrui per ogne calle…

'U 'càndeche de le crijatúre de San Frangísche (Enrico Vetrò)

Altísseme, 'Neputènde, Signóre bbuéne,
Túje so' le làude, 'a glorie e ll’anóre e ogne bbenedizzióne.

A Tté súle, Altísseme, Te tòcchene,
e nnisciún’óme éte dègne de Te menduváre.

Lavudáte sije, Signóre mije, appríss’a ttutte le crijatúre Tóve,
spéče frátema mije mèstre sóle,
ca jé llúče d’u ggiúrne, e nn’allumenìsce a nnúje cu jidde.

E jìdd’é' bbèlle e allucèsce cu sblennóre granne,
de Téje, Altísseme, annùče 'u valóre.

Lavudáte sije, Signóre mije, pe' ssòrem’a lúne e lle stèdde:
'ngíele l’hé crijáte lucénde, sobraffíne e vvalènde, e bbèdde.

Lavudáte sije, Signóre mije, pe' ffráteme 'u víende,
e ppe' ll’àrie, le nùvele, 'u chiaríme e ogne ttìjembe,
ca cu chìdde a lle crijatúre Tóve le fáče refiatà.

Lavudáte sije, Signóre mije, pe' ssòreme l’acque,
ca jé ùtele asséje, terragnóle, prizziósa e cchiáre.

Lavudáte sije, Signóre mije, pe' ffráteme 'u fuéche,
ca cu jìdde allumenìsce 'a nòtte:
e jidd’è' bbèlle, allègre, pastecchíne e ffòrte.

Lavudáte sije, Signóre mije, p’a sóra nòstra màtra tèrre,
ca ne mandéne e nn’ènghie 'a vèndre,
e ccàcce numúnne de frùtte e ppúre fiúre d’ogne cculóre e ll’èrve.

Lavudáte sije, Signóre mije, pe' cchidde ca perdònene p’amóre Túve
E ssuppòrtene malatíje e ttrìbbule.

Vijáte a cchìdde ca l’honna ssuppurtà cu rrassignazzióne,
ca da Téje, Altísseme, honn’essere 'ngurunáte.

Lavudáte sije, Signóre mije, p’a sóra nostra morta d’u cuèrpe
ca da jèdde nisciún’ome ca refiáte po' scambáre:
uàje a cchìdde c’honna murè jind’a' le puccáte murtále;
vijáte a cchìdde ca jedde à dda truvà jind’a' Vulundà' Ttója Sandísseme,
ca a llóre 'a secònna mòrte no 'nge l’à ddà ffa' mále.

Lavudáte e bbenedecíte 'u Signóre mij' e dečíteLe gràzzie
E sservíteLe cu grànna devuzzióne.

Canticle of the Sun (Francis of Assisi)

Altissimu, onnipotente bon Signore,
Tue so' le laude, la gloria e l’honore et onne benedictione.

Ad Te solo, Altissimo, se konfano,
et nullu homo ène dignu te mentovare.

Laudato sie, mi' Signore cum tucte le Tue creature,
spetialmente messor lo frate Sole,
lo qual è iorno, et allumeni noi per lui.

Et ellu è bellu e radiante cum grande splendore:
de Te, Altissimo, porta significatione.

Laudato si', mi Signore, per sora Luna e le stelle:
in celu l'ài formate clarite et pretiose et belle.

Laudato si', mi' Signore, per frate Vento
et per aere et nubilo et sereno et onne tempo,
per lo quale, a le Tue creature dài sustentamento.

Laudato si', mi' Signore, per sor Aqua,
la quale è multo utile et humile et pretiosa et casta.

Laudato si', mi Signore, per frate Focu,
per lo quale ennallumini la nocte:
ed ello è bello et iocundo et robustoso et forte.

Laudato si', mi' Signore, per sora nostra matre Terra,
la quale ne sustenta et governa,
et produce diversi fructi con coloriti flori et herba.

Laudato si', mi Signore, per quelli che perdonano per lo Tuo amore
et sostengono infirmitate et tribulatione.

Beati quelli ke 'l sosterranno in pace,
ka da Te, Altissimo, sirano incoronati.

Laudato si' mi Signore, per sora nostra Morte corporale,
da la quale nullu homo vivente po' skappare:
guai a quelli ke morrano ne le peccata mortali;
beati quelli ke trovarà ne le Tue sanctissime voluntati,
ka la morte secunda no 'l farrà male.

Laudate et benedicete mi Signore et rengratiate
e serviateli cum grande humilitate..

Taip pat skaitykite[redaguoti | redaguoti vikitekstą]

Išnašos[redaguoti | redaguoti vikitekstą]

  1. De Cuia, Claudio (1976). U Mbiérne de Dande. Taranto: Editrice Tarentum.

Nuorodos[redaguoti | redaguoti vikitekstą]